Vladimir REM. TKO SU ŠOKCI?
Vinkovci : Privlačica, 1993.
Navedene ulomke iz djela Tko su Šokci ? govorila dramska umjetnica HNK Osijek Tatjana Bertok Zubković na Osnivačkoj skupštini Šokačka grana Osijek
3.veljače 2005.

Osobna karta šokačkih Hrvata ne samo da nije još temeljito izučena i napisana, nego su i povijesni izvori o tome obavijeni mnogim nepoznanicama, posebice u vezi s pitanjem pojavljivanja Šokaca na povijesnoj sceni. Jer, kao što nas ne mogu zadovoljiti uopćene konstatacije, poput onih da su Šokci «integralni dio hrvatstva, nastanjen prvobitno u Bosni» ili da je pojam Šokac «označavao prije svega narod koji se krsti šakom», na današnjem stupnju razvoja povijesne znanosti ne mogu se bezrezervno prihvatiti niti promišljanja šokačke populacije u kontekstu istrošene dogme o seobi Slavena, pri čemu se zanemaruje autohtona komponenta u etnogenezi Hrvata.
Nedvojbeno je, međutim, da su se Šokci udomaćili prvo u Slavoniji a potom izvan nje (Srijem, Baranja, Banat). Da su najprikladnija staništa našli upravo u plodnoj ravnici između Ilove, Save, Drave i Dunava svjedoči, između ostalog, činjenica da se gotovo cijeli nizinski dio Slavonije s osloncem na Savu zove – Šokadija. To područje predstavljalo je, u dugom vremenskom razdoblju, tampon zonu koja je branila hrvatski teritorij od Turaka.
Zemljišni pojas s Vinkovcima, Županjom, Slavonskim Brodom, Našicama i Đakovom, kao upravno-gospodarskim i kulturnim središtima tog dijela Slavonije, smatra se i danas uporištem šokaštva.
Kad je geografska odrednica Šokadija nastala, o tome pisanih i pouzdanih dokaza nema. Možemo, sa sigurnošću, reći samo to da se ovako imenovanje slavonske Posavine pojavljuje u književnosti na razmeđu 19. i 20. stoljeća, kada pisci s područja nekadašnje Vojne krajine unose šokačko nazivlje u svoja djela.

O porijeklu i prazavičaju Šokaca

Prvo znanstveno promišljanje o Šokcima poteklo je iz pera Valpovčanina Matije P. Katančića. Polazeći od gledišta da su Hrvati izravni potomci Ilira, pjesnik čuvenih “Jesenskih plodova”(1791) i autor niza etnolingvističkih rasprava (o jeziku drevnih Panonaca, o porijeklu panonskog imena i dr) pisao je o ilirsko-panonskom porijeklu Šokaca. Naziv Šokac doveo je Katančić u vezu s planinom Succus, koja je u dalekoj prošlosti dijelila Tračane od naših starosjedilaca Ilira. Kako Ilire zovu tada Succi, otud Sukci i naposljetku Šokci. (…)

Dvojbe oko šokačkog imena
Pojavljivanje imena Šokci nije moguće, bar zasada, tumačiti izvan okvira turske dominacije u Bosni. Šokce spominju turski defteri iz 17. Stoljeća, a najstarija isprava potječe iz 1615. Godine. To je ferman sultana Ahmeda i (prema muslimanskom kalendaru datiran 9. Safera 1024), u kojemu taj osmanlijski vladar, naseljenik Mehmeda III, pučanstvo “latinske vjere” čija je “sljedba od vjere Srba, Grka i Vlaha sasvim različita” naziva Šokcima. (…)
Ferdo Šišić zastupao je mišljenje da porijeklo imena Šokci treba tražiti u turskim izvorima. Jer, po Šišiću, riječ Šokac je “samo ondje poznata gdje su Osmanlije vladali”.U prilog svojoj tezi Šišić zapisuje da je ovoj riječi “svrha neko religiozno obilježje, označuje naime čovjeka katolika, a baš u tom bili su Turci majstori”. (…)

U svjetlu povijesne zbilje
Još u 18. Stoljeću zabilježio je Antun Kanižlić: “Kada Slavonc nikoju milost od Matije, kralja mađarskog, zaprosiše, on im mađarski u kratko odgovori: Sok az –kano da bi rekao: “Mlogo je ovo”, to jest mlogo prosite, i od onog vrimena ovo jim ime ostade” Učeni Požežanin, isusovac i tvorac čuvenog spjeva o svetoj Rožaliji zabilježio je to 1757. U predgovoru svom djelu “Primogući i sardce nadvladajući uzroci…” gdje je, osim toga, naveo da imenom Šokci “prif pedeset godina seljani bijahu nazvani”.
(…) U djelima hrvatskih pisaca iz Slavonije opisi Šokadije kreću se,(…) u vojnokrajiškim okvirima, u najužem smislu onima koje povijesna znanost označava područjem 7. Brodske graničarske pješadijske pukovnije. Ova pukovnija (Brooder Granz-Infanterie Regiment Nr.7) obuhvaćala je stotinjak sela brodskog Posavlja i Bosutske nizine, a bila je podijeljena na 12 kompanija stacioniranih u ovim mjestima: Podvinje, Trnjani, Garčin, Andrijevci, Sikirevci, Babina Greda, Ivankovo, Cerna, Vinkovci, Nijemci, Županja i Drenovci.
Zapovjedništvo pukovnije bilo je u Vinkovcima gdje se nalazilo i sjedište Slavonske brigade pod čijim nadzorom je bila cijela slavonsko-srijemska granica.(…)

Uporaba šokačkog nazivlja
Premda je u radovima nekih autora zabilježeno da se šokačko nazivlje upotrebljava u Slavoniji još u prvoj polovini 17. Stoljeća (za stanovnike oko Našica, 1633), osloniti se sa sigurnošću možemo jedino na “Popis Đakovštine” s početka 18. stoljeća.(…)
(…) Od Đakova do Slavonskog Broda
Puca srce šokačkoga roda
Narodna pjesma nezaobilazni je čimbenik u stvaranju i oblikovanju onoga što zovemo etničko-folklornim blagom, baštinom ili tradicijom. I narodna predaja također.
Preko predaje sačuvan je, tako naziv Cvelferija za kraj oko Save s vijencem sela: Podgajci, Rajevo Selo, Gunja, Drenovci, Soljani, Đurići, Vrbanja i Račinovci. A taj naziv nastao je za Vojne krajine, kada je na području navedenih sela u županjskom kraju bila formirana 12. Graničarska četa. Od njemačkog broja zwoelf razvio se naziv Cvelferija.(…)

Sva staništa Šokaca

Dosadašnje analize šokačkih migracija, osim što nedvojbenop lociraju prazavičaj ovog etnosa u predjelu istočne i srednje Bosne, upućuju na udaljene pravce raseljavanja Šokaca. Široki geografski raspon na kojem se i danas nalaze iseljenici šokačke ( i bunjevačke) provenijencije najrječitije o tome svjedoče.
Publicist i putopisac Vladoje Ivakić je u knjizi «Šokadija u slici, pjesmi i prozi» (Zagreb,1940.)zabilježio da Šokci nastanjuju: vinkovački, županjski, brodski, našički, donjomiholjački, kraj Đakovštine, Valpoštine, posavski dio novogradiškog kraja, cijelu bosansku Posavinu, zapadni i istočni Srijem, a u osječkom kraju Erdut, Aljmaš i djelomice Dalj.Šokački etnički element rasprostranjen je u Baranji te uz lijevu obalu Dunava u Bačkoj.
Najnoviji znanstveno utemeljen prikaz naseljenosti Šokaca(…) nalazimo u monografiji Ante Sekulića «Bački Bunjevci i Šokci» (1989) Šokački ogranak bačkih Hrvata obuhvaća naselja Bač (po kojemu je čitav kraj između Dunava i Tise dobio ime Bačka), Bereg, Brođani, Monoštor, Plavna, Sonta i Vajska.
Osim spomenutih naselja u tom dijelu Bačke, šokačkim življem nastanjeno i selo Santovo u Mađarskoj, dok oko Subotice i Sombora žive Bunjevci koji nastanjuju i više sela u kraju oko Baje u Mađarskoj.
(...) Pečuh u 18. stoljeću jedan je od centara hrvatske knjige za Baranju i Slavoniju, napučen je i danas hrvatskim življem, među kojem su i mnogobrojni Šokci. (…)
Kako pišu naši i strani autori, među Hrvatima koji žive u Rumunjskoj najviše je Šokaca. Njihovo je najveće i središnje naselje Rekaš, nedaleko od Temišvara.(…)
U vezi s rekaškim Šokcima, za nas je posebno zanimljiv Krpanov zapis o narodnom predanju (...)da je njihov stari zavičaj bio kraj oko Vinkovaca i Babine Grede.
Bilježimo i dva gledišta o počecima napučivanja Slavonije.
U raspravi «Etnik Šokac-što je to?(1979) Ljudevit Vidaković situira prva doseljenja Šokaca u Slavoniju u povijesna razdoblja omeđena suverenitetom kralja Tomislava i Zvonimira.
Stjepan Pavičić, iznimno zaslužan na području istraživanja porijekla stanovništva Slavonije te razvoja naselja i govora na ovim prostorima, u dokazivanju etničkog kontinuiteta otišao je još dalje u prošlost. Prema Pavičiću, dio Hrvata se već prilikom prve seobe zadržao na tlu Slavonije. Osim toga, Pavičić je postavio tvrdnju da su pomicanja hrvatskog življa iz Bosne preko Save i Dunava otpočela još u 8. stoljeću.
To bi, ako je Pavičić u pravu, značilo da već u ranoj srednjovjekovnoj etapi treba tražiti začetke starosjedilačke jezgre današnjeg šokačkog stanovništva ovih krajeva.

Svjedočanstva o Šokcima
(…) Idući tragom zapisa književnika nalazimo mnoge detalje o životu Šokaca, običajima, navikama, nošnji i drugim obilježjima šokačkog eposa.
Još u 18. stoljeću pisao je Matija Petar Katančić: Kad bi tako Slavonac popio litricu nešto jače patoke, još, ali on je znao nagnuti regulu (klokotušu) pa povući i polić, to već nije dobro, pa zato za takvoga, kad prevrši kraljevstvo, pa mu se nos zacrveni kao sljepačka tikvica ili stane da tetura kao pijana kokoš, kažu i danas, kao što su u ono vrijeme govorili, da se ožokao, da je «pijan ko guzica». Tako je to onda bilo u Slavoniji, uz egede, gusle i gajde...»
Ante Kovač uza sve pozitivne prosudbe o Šokcima («dobroćudni su bez pizme, a ćaskala, veseljaci i bekrije») izreći će i ovo zapažanje: «Neka zasvira kolo, pa će Šokac zaboraviti i da je bio jedan glupavi rat i da je kubura za petrolej i da je voda žito potopila». Kovač zapisuje i to da Šokac «voli svoje njive i šljivike tvrdoglavošću ruskog mužika». Opisujući atmosferu koja u jesen ili pred zimu vlada u Slavoniji, Josip Berković ( u tekstu «Slavonija pliva u masti», 1934.) bilježi i ovaj detalj: «Da bi rezultat bio sigurniji i zaborav veći, Slavonci prije nego što počnu da piju vino, a to je poslije kobasica i čvaraka, snažno srknu iz flaše sa šljivovicom rakijom». Pisanje Mare Švel Gamiršek, nesumljivo najdosljednijeg promicatelja šokaštva u hrvatskoj književnosti, daje sliku «Šokca koji je sljubljen sa svojom zemljom i koji je smatra samo svojom, koji svoju materinsku riječ voli». U vezi sa šokačkom ženidbom i udajom, Mara Švel Gamiršek bilježi ( u pripovijetki “Adamčićevi” 1940.) običaj koji se odvijao «tako da su stari izabrali momku djevojku koja po ugledu spada u njihovu obitelj te je odgojena tako da se može nadati da će znati i htjeti prihvatiti dužnosti u velikoj zadruzi, kao i prema mužu». Posebnu ljubav njeguju Šokci prema Šumi «radi koje je Šokac davno doselio u ovaj kraj»(Mara Švel) Opsjednut «zelenom religijom», kako šumari nazivaju svoju ljubav prema šumi, Josip Kozarac je spoznao da «Slavonac ljubi tu svoju hrastovu šumu nadasve». A najjači kult kod Šokaca je kult konja. (…) Koliko je to jak kult vidi se, recimo, po tome što konjske zaprege idu među udarne i najatraktivnije točke priredaba kao što su “Vinkovačke jesen”i i “Đakovački vezovi”.

Šokci (ni)su Hrvati
Kazat ćemo i riječ, dvije o zabludama i manipulacijama oko nacionalnog identificiranja Šokaca. U naše vrijeme ponovno su aktualni pokušaji, pa i pritisci da se ime Šokac (a to vrijedi i za ime Bunjevac) tretira kao narodnosna odnosno nacionalna odrednica. Označavanje u tim dvjema varijantama forsira se umjesto imena Hrvat, dakle na štetu etničkog i genetskog imena toga življa. Ovako imenovanje pripadnika hrvatskog stanovništva Bačke i Srijema nije samo statističko-administrativno, već izravno upućuje na to da Šokci i Bunjevci nisu «isto» što i Hrvati.
(...)Ovakav odnos prema pitanju šokačkih i bunjevačkih Hrvata paradigma je odnosa spram hrvatskog nacionalnog kolektiviteta i spram povijesnog pamćenja hrvatskog naroda uopće. Taj odnos, očito je, zasniva se na političko-unitarnim koncepcijama koje, opet, imaju dugotrajnu tradiciju.
(...) I kada se danas šokačkom i bunjevačkom nazivlju pokušava nametnuti nehrvatska etnička kategorija, to je najobičnija, ali nimalo naivna, podvala. (...)